Most između glazbenih svjetova

Ubrzo nakon smrti Johannesa Brahmsa i Richarda Wagnera, njemačka glazbena scena pronašla je svoga najvažnijeg skladatelja u osobi Richarda Straussa. Stvarajući na tradiciji Mozarta i Beethovena, ali ponajviše oslanjajući se na oprečne glazbene izričaje, poput opusa Johannesa Brahmsa, te Franza Liszta i Richarda Wagnera, stvorio je vlastiti skladateljski jezik, koji je višeslojnošću snažno obilježio prevrate što su se događali na stvaralačkom, ali i recepcijskom aspektu kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća.

Richard Strauss u New Yorku, 1904.

Richard Strauss rođen je 11. lipnja 1864. Svi preduvjeti za njegov glazbenički razvoj bili su mu osigurani u roditeljskom domu. Otac mu je bio glavni hornist u münchenskom dvorskom orkestru, a njegovi kolege učili su mladoga Richarda klavir, violinu, kompoziciju i dirigiranje. Iako je nastava bila mahom privatna i nesustavna, to ga nije spriječilo da godinama poslije postane jedan od najpoznatijih svjetskih dirigenata i skladatelja. Skladati je počeo u dobi od šest godina, i to solo pjesme, klavirsku i komornu glazbu. Mnoga od tih prvih djela nisu objavljena, i iako vrlo vješto, nastala su pod velikim utjecajem njegova relativno konzervativna oca, koji ga je upoznao s glazbom bečkih klasičara i ranoromantičara. Zanimanje Richarda Straussa za orkestralnu glazbu korespondira s trenutkom kada je 1875. njegov otac preuzeo umjetničko vodstvo nekog amaterskog orkestra. Richard je odlazio na pokuse te se sedam godina poslije i sâm pridružio orkestru kao violinist, uronivši u svijet simfonijske glazbe.

Straussova prva orkestralna djela uključuju danas mahom zaboravljene koračnice, koncertne uvertire i dvije simfonije. Uspješnije su bile Serenada i Suita za 13 puhača te koncerti za violinu i rog, koje je posvetio ocu i prijateljima. Nakon što je 1882. upisao Sveučilište u Münchenu, Strauss je počeo proučavati povijest umjetnosti, filozofiju i književnost, koje su snažno obilježile njegov budući skladateljski razvoj. To je i vrijeme kada je njegov mentor, a poslije i prijatelj Hans von Bülow, prenio na Straussa divljenje spram Brahmsa, ali i konkretnim postupcima poticao njegov skladateljski i dirigentski rad, pridonijevši širenju Straussove slave izvan Njemačke. Kada je 1885. postao asistent Hansa von Bülowa u Meiningenu, Strauss se odmaknuo od obitelji i Münchena. Ondje je upoznao njegovu ocu omražena Richarda Wagnera, autora čija je glazba mladoga Richarda oduševila. Taj je dio Straussova života obilježen supostojanjem naklonosti prema Johannesu Brahmsu te estetički i filozofijski sasvim drukčijoj Wagnerovoj glazbi. Upravo će na tom tragu Strauss ostvariti prvu skladbu u kojoj jasnije do izražaja dolazi modernost. Burleska u d-molu jedno je od najranijih djela u kojima se kao sredstvo parodije rabi neposredna historiografija – polemika između te dvojice skladatelja, odnosno apsolutne i programne glazbe. Egzaktna struktura s jedne te izvanglazbeni izričaj s druge strane ono je što je Straussu u početku stvaralo poteškoće, koje je poslije prevladao na jedinstven način u svojim simfonijskim pjesmama.

Iako relativno kratko, razdoblje koje je proveo u Meiningenu, najprije kao asistent, a zatim i glazbeni ravnatelj, snažno je utjecalo na Straussov život i karijeru. Ondje je upoznao violinista Alexandra Rittera, zagovornika novonjemačke škole, ujedno supruga Wagnerove nećakinje. Prema Straussovim riječima, on ga je učinio vagnerijancem, a razmjerno povećanju očaranosti Wagnerovim operama jenjavalo je divljenje prema Brahmsu. Osim što mu je ponudio estetički fokus, Ritter je Straussa upoznao sa simfonijskim pjesmama Franza Liszta, što ga je, prema vlastitim riječima, nagnalo da shvati „cilj kretanja glazbe u budućnosti“.

Nakon boravka u Italiji, gdje je počeo rad na simfonijskoj pjesmi Aus Italien, koju je smatrao prvim korakom u neovisnost, Strauss se vratio u München. Uvjeren da je umjetnikova zadaća stvoriti „novi oblik za svaku novu ideju“, dugo je promišljao kako pomiriti glazbenu strukturu i sadržaj. No prije svega smatrao je da glazba ne smije biti isključivo deskriptivna, jer se time degradira, već da se njome mora postići ekvivalente doživljajima. Rastrgan između sonatnog oblika i narativnog sadržaja simfonijske pjesme Macbeth, prerađivao ju je mnogo puta, pa su prije nje praizvedene i Don Juan, koja je Straussa etablirala kao modernista i simfonijskog skladatelja, te Smrt i preobraženje. Ona nije temeljena na literarnom tekstu, nego na autorovoj koncepciji umjetnika koji tek u smrti prepoznaje unutarnje ideale.

Nakon nje Strauss se udaljio od žanra simfonijske pjesme, skladavši nekoliko opusa solo pjesama te počevši rad na svojoj prvoj operi Guntram. Elementi Wagnerova glazbenog jezika nisu naišli na oduševljenje konzervativne münchenske publike i kritike. To je vrijeme obilježilo dva važna događaja za Straussa. Početkom 1894. preminuo je Hans von Bülow, a ubrzo potom dirigirao je Wagnerove opere u Bayreuthu. Nakon dirigentskog angažmana s Berlinskim filharmonijskim orkestrom nastupao je diljem Europe. U tom je razdoblju nastalo i njegovo najizvođenije orkestralno djelo – simfonijska pjesma Vragolije Tilla Eulenspiegela. U povodu njezine izvedbe, Claude Debussy izjavio je kako je ona „čudo orkestralne virtuoznosti“. Upravo su umijeće vladanja orkestrom te naklonjenost dijatoničkom načelu skladanja Straussu donijeli uspjeh kod šire publike.

Godina 1898. bila je plodonosna za Straussa. Kao dirigent potpisao je ugovor s berlinskom Hofoperom, a usto se odlučio vratiti simfonijskim pjesmama, skladavši te godine prvu konkretnu manifestaciju njegova proučavanja Schopenhauerove metafizike – apstraktno djelo Tako je govorio Zarathustra, a zatim Don Quixotea, s kojim se oprostio od književnih poticaja. Za vrijeme rada na tom djelu javila se ideja za Život junaka, najopsežniju Straussovu simfonijsku pjesmu, koju je smatrao parom prethodnoj. Sa skrivenim autobiografskim elementima, predstavlja Straussa na vrhuncu njegova umjetničkog stvaralaštva.

Na smjeni dvaju stoljeća Strauss se nastanio u Berlinu, gdje je pomogao osnivanju prvog društva koje je štitilo autorska prava njemačkih skladatelja. U to je vrijeme radio na Salomi – operi koja mu je donijela titulu vodećeg opernog njemačkog skladatelja. Kao simbol moderne ubrzo joj je pridružena Elektra. Obje opere imaju antičku građu, snažnoga glavnog ženskog lika, traju kraće no ostale Straussove opere te posjeduju specifičan kolorit i glazbeni jezik.

Dok je postizao svjetske uspjehe, počeo je suradnju s Hugom von Hofmannsthalom na operi Kavalir s ružom, koja je imala nezapamćen uspjeh. U njoj je libretist napisao „komediju za glazbu“, a skladatelj „glazbu za komediju“, s nizom valcera koji u doba odigravanja opere – a to je Beč 18. stoljeća, još nisu postojali. Za potpuno razumijevanje većine Straussovih opera potrebno je poznavanje glazbenih konvencija, kulturne povijesti i mitologije. Zbog njihove teške recepcije i važnosti teksta ne postavljaju se odveć često na pozornicama izvan njemačkoga govornog područja. Sličan problem prati i Ženu bez sjene, koju je nazivao posljednjom romantičkom operom, te Egipatsku Helenu – još dvije, uz Arijadnu na Naxosu, opere nastale kao plod suradnje Hofmannsthala i Straussa. U predratno doba, bez većeg uspjeha, okušao se i u skladanju baletne glazbe.

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata Strauss je napustio Berlin kako bi postao zamjenik ravnatelja Bečke državne opere. U austrijsku metropolu privukao je neke od najboljih ondašnjih pjevača te je dirigirao mnogim novim operama, ali i obnovio produkciju Mozartovih glazbenoscenskih ostvarenja. Godine 1924, kada mu je bilo šezdeset godina, Straussu u čast organizirani su Dani Richarda Straussa, glazbena manifestacija koja se održavala u Njemačkoj, ali i diljem Europe, a u kojoj je sudjelovao i sâm skladatelj. Čini se kako mu je jednako lijep dar uručio i Grad Beč. U zamjenu za autograf Kavalira s ružom dobio je u posjed zemljište. Nakon završetka rada na operi Intermezzo, potkraj dvadesetih godina 20. stoljeća, Strauss je skladao dva klavirska djela za lijevu ruku, zatim djelo za muški zbor te muški zbor i orkestar. No njegova najvažnija preokupacija bila je Egipatska Helena, posljednja u potpunosti ostvarena suradnja s Hofmannsthalom. Preminuo je 1929, a za sobom je ostavio tekst za Arabellu, dovršenu 1933.

Te tridesete godine donijele su Straussu osobnu, profesionalnu i političku krizu. Nakon smrti dugogodišnjega libretista, novog suradnika Strauss je pronašao u Stefanu Zweigu, no njihov je rad stao na operi Šutljiva žena, zbog Zweigova židovskoga podrijetla. Protivljenje nacizmu Strauss je kasnih dvadesetih izražavao samo u krugu bliskih prijatelja i kolega. Poslije nije ni slutio da bi nacisti mogli ometati njegovu karijeru, pogotovo zato jer su ga proglasili ravnateljem Reichsmusikkammera. Iako neki nisu odobravali vladine poteze u vezi s umjetnosti, kao i mnogi, i Strauss je, sve do Kristalne noći, smatrao da tom pozicijom može pridonijeti poboljšanju položaja glazbe. Iako bi ga neki mogli smatrati pobornikom nacizma, on to nije bio, kao ni antisemit. Bio je prije svega skladatelj koji je sve do 1933. uvijek sebe i svoju glazbu stavljao iznad politike. Nakon što su mu zabranili suradnju s Zweigom, pobunio se pa je bio razriješen dužnosti ravnatelja Reichsmusikkammera. U dobrim odnosima s vlastima nastojao je ostati ponajviše zbog snahe, koja je bila Židovka, te unuka.

Novoga libretista Strauss je pronašao u Josephu Gregoru, no ta se suradnja uvelike razlikovala od prethodnih. Najveći je dio posla obavio sâm Strauss, a u velikoj tajnosti prste u libretima za buduće opere imao je Zweig. Rezultat toga bila je opera Friedenstag, koja je donijela novinu u prevladavanju muških glasova. Kratko nakon završetka te opere Strauss je počeo raditi na koncertu za violončelo, njegovu prvom izletu u taj žanr nakon koncerta za rog iz 1883, no nije ga nikad završio. Skice pokazuju zamišljenu radnju između solističkog instrumenta i orkestra, ispod čije se površine jasno može nazrijeti Straussova frustracija vladavinom nacizma. Sljedeća opera, Daphne, znači povratak temi transformacije. Njegovo posljednje djelo za pozornicu, Capriccio, zapravo je proširena rasprava o tekstu i glazbi, s aluzijama na Svađu bufonista i njezinu historijsku pozadinu.

Godine koje su uslijedile donijele su velike strahote Drugoga svjetskog rata, ali i iznjedrile jedno od možda najpoznatijih kasnih Straussovih djela – Metamorfoze za 23 gudača iz 1945, zamišljene kao uspomena svim žrtvama rata. Po njegovu završetku Strauss se preselio u Švicarsku, gdje je, srodno početku skladateljske karijere, skladao neka komorna djela te četiri orkestralne solo pjesme. Godine 1949. vratio se u Garmisch, gdje je imao posjed, te je ondje u lipnju održao posljednji javni dirigentski nastup. Zdravlje mu se pogoršalo te je nepuna tri mjeseca poslije, 8. rujna, preminuo.